kroz objektiv neznalice

Prije nekoliko dana dana obilježili smo pedeset i drugu godišnjicu bleiburške tragedije u kojoj je stradalo ne na tisuće nego gotovo stotine tisuća ljudi, no nekako mi je ove godine ta obljetnica ostavila dublji utisak nego dosad. Bozanićev govor me iskreno iznenadio i ostala sam uistinu zadivljena, nisam ga očekivala s takvim žarom. Sjećam se još početka ovog semestra kada je jedan profesor, čije ime ipak neću navesti, već na prvom satu rekao nešto što me ostavilo pa...pomalo iznenađenom. Neugodno iznenađenom. Mnoge vjerojatno nije, ali to uopće nije moja stvar. Bilo je to nešto u stilu zašto se mi mlađe generacije uz sve druge stalno osvrćemo na povijest, kakve veze mi imamo s tim događajima što su bili prije 50 godina, zašto se time zamaramo, a mislim da je u tom silnom žaru govora o povijesti naveo i bleiburšku tragediju. Jel to itko primijetio ili ne , ne ulazim u to, znam da ja baš nisam s nekim veseljem prihvatila tu izjavu.. Dapače, malo me razljutila. Mozda vise volim cuti ono što želim cuti, nitko se ne slaže sa svima, ali mislim da svi oni ciji su djedovi ili članovi obitelji proživjeli tu tragediju nisu mogli vjerovati, po mom mišljenju, takvoj glupoj izjavi - još da dolazi od profesora i tako jedne malo..pa recimo istaknutije ličnosti, koje god političko usmjerenje se trebalo nazirati. Možda odgovor čak i tu leži...


Mi imamo povijest koju bi trebali isticati, na koju bi se trebali osvrtati, biti ponosni upravo na sve one trenutke koje su nas ojačali u tih pedeset godina. Iako smo kao narod malo klonuli duhom u zadnjih nekoliko godina, s razlogom jer se očekivanja ljudi niti velikim djelom nisu ostvarila, to ne pobija činjenicu što je Bleiburg bio i što će biti za većinu ljudi. Slaba sam na neke teme, posebno takve, ali ponosna što mogu izreći slobodno svoje mišljenje, bez ikakvih pritisaka i zabrana. Danas uživam u većoj slobodi nego što su moji preci, roditelji, članovi obitelji mogli i cijenim ju, na taj način ujedno odajem počast njima za njihov trud ili dan život. Zato nikakav pokušaj namećivanja da događaji koji su pomogli u stvaranju naše sadašnjosti nisu bitni ili ne bi trebali toliko biti spominjani, pa iako u njima nisam sudjelovala i koju su mene učinili onakvu kakva jesam u nekim stajalištima neće se ostvariti. Ja sam ponosna na prošlost, moglo bi se reći više nego na sadašnjost. Bleiburg i ono što se tamo događalo u potpunosti je poznato samo onima koji su uspjeli preživjeti, oni koji su možda i danas još živi vjerojatno se bore s duhovima iz tog razdoblja. Zašto bi se ja onda pravila kao da ništa nije bilo? Okrenuta sam budućnosti, nadam se boljitku jednog dana, al usmjeravajući se tom nadanju prisjetit ću se onoga što se zbivalo, to jest dio mene i onog što ja jesam..


Moja priča tu negdje završava, mogla bih još mnogo reći. No sve bi se zakompliciralo kada bih otišla u jednom drugom smjeru. Možda u nekom drugom tekstu.

Prije nekoliko dana svi smo ostali užasnuti ubojstvima studenata na Tehničkom sveučilištu u Virginiji u SAD-u. Južnokorejski student počinio je dva ubojstva izvan samog Sveučilišta, da bi se zatim uputio u prostorije gdje su održavana predavanja te je tamo presudio grupi studenata, a na kraju i sebi. Mnogi se pitaju što je to u tako mladoj glavi moglo utjecati na takav brutalan napad. Naime, Cho Seung Hui imao je samo 23 godine i iako je po izjavama drugih studenata bio malo neobičan, nitko ne bi pomislio da je kadar poduzeti takve mjere. Pri prvom objavljivanju vijesti moja reakcija bila je očekivana: „Ah da, opet se nešto ludo dogodilo u Americi!“ I dalje to mislim.

Možda je ovdje riječ o studentu iz Južne Koreje, a ne tipičnom američkom studentu, ali nakon saznanja da ubojica nije američkog državljanstva jednostavno mi je moralo odmah pasti na pamet „Pa što ste mu to tamo učinili?!“ Ovo nije izraz netrpeljivosti prema američkom narodu, no činjenica jest ta da uvijek neke šokantne priče i ispovijesti o ubojstvima i brutalnim napadima dolaze preko Atlantskog oceana. Usporedivši broj napada u srednjim školama ili sveučilištima iz neke američke savezne države sa napadima u drugim dijelovima svijeta, Amerikanci će nadmašiti svaku zemlju. Vrlo je lako uvidjeti da nešto ipak nije u redu. Ovdje nije stvar u tome koliko se lako može nabaviti oružje, iako mnogi sada pokušavaju istaknuti to pitanje kao presudno. Sredstvo nije bilo to koje je odlučilo djelovati i oduzeti život tim mladim ljudima već čovjek, a što je najgore- mladi čovjek. Snimke koje je ubojica, najvjerojatnije prije druge serije ubojstava, poslao američkim televizijskim kućama mogle su nam pomoći u stvaranju njegovog profila, no bez obzira na to pitanje Zašto? će i dalje ostati neodgovoreno. Mogu se prozvati mediji zbog onoga što svakodnevno serviraju ljudima i utječu izravno na njih ili se može prozivati društvo, no teško je točno odgovoriti zašto se sve to dogodilo.

Ubrzo nakon objavljivanja vijesti iz SAD-a, saznali smo da nema mira ni među hrvatskim srednjoškolcima. Osječka srednjoškolka je neki dan napala drugu s bokserom! I to nije prvi slučaj nasilja u školama u Hrvatskoj. Iz godine u godinu povećava se broj napada djece na profesore, sve su češće međusobne tučnjave, vrijeđanja su neizostavna, a kao da se malo što poduzima. Okolnosti u kojima današnje generacija osnovno- i srednjoškolaca odrastaju sve su drugačije, utjecaj negativnih stvari sve je snažniji i djeca se tome teže odupiru. Kao da je pritisak okoline i medija s vremenom nekako učinio svoje. Ne znamo koga bismo okrivili za ovakvo ponašanje. Nekad mi je bilo nezamislivo da djeca verbalno napadaju profesore, a danas je to gotovo svakodnevnica. Zato ne možemo ne zapitati se što su sve sposobni i imaju li granica. Istina, ne može se uspoređivati primjer hrvatskih i američkih srednjoškolaca i studenata jer je utjecaj okoline zasada još drugačiji kod nas, ali s vremenom će se i ovdje stvari početi mijenjati baš kaš što je to bilo dosad. Može li se išta i poduzeti i okončati taj val nasilja? Možda bi se neke strane mogle malo više pozabaviti tim pitanjem. Izgleda da ćemo se još neko vrijeme samo čuditi kako je moguće da se djeca ponašaju na takav način. Hm, pitam se što onda čeka nas i našu djecu jednoga dana. Stakleno zvono? Hm, tko zna...

Možda se sa malim zakašnjenjem osvrćem na uspjehe Studentskog zbora u zadnjih par tjedana, ali divljenja ipak nikad dosta. Posebice ako je riječ o nečem tako značajnom za sve mlade i buduće generacije studenata bili oni već svjesni toga ili ne- konačno je studentska strana napravila korak naprijed, uspjela se pobuniti i izboriti i za neka svoja prava.

Povišenje školarina NIJE donešeno za narednu studentsku godinu! Barem ne onako kako se u početku najavljivalo. Naime, dugo vremena se slušalo kako rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Aleksa Bjeliš ne odustaje od svoje odluke o podizanju školarina, koja bi vodila k samo jednoj stvari- studiranje bi postalo luksuz i privilegij određenog broja ljudi u državi. Time se ne bi povećao toliko željeni broj diplomiranih studenata, ne bi se smanjio broj onih koji od studija odustaju i kreću u potragu za drugom opcijom, kao i što se ne bi poboljšala kvaliteta samog studija. U Hrvatskoj studij završi mali broj studenata da bi se Sveučilište poigravalo školarinama, a to pitanje nekako uvijek visi u zraku. Svake godine- ista priča. No ova godina se na početku činila 'zanimljivijom' po tom pitanju jer se samo očekivalo koja će strana braniti boje studenata te time prikupljati bodove za nadolazeću izbornu kampanju, a koja će ostati u pozadini. Sada su sve oči otvorene i čekaju istupe političara. No, na iznenađenje mnogih ipak su brojne rasprave u Saboru nekako ostale potisnute u drugi plan.

Ako malo bolje razmislimo, znaju li studenti kamo i ide taj novac od školarina koji se svake godine redovito uplaćuje na račune fakulteta? U koji to fond odlazi, a da je on zaista pun, što se njime sve financira? Kvalitetno studiranje u većine fakulteta zasigurno ne. Nisu to male svote kada se računa cjelokupan broj upisanih koji plaćaju studij. Malo toga se na samim fakultetima može vidjeti, a da se pomisli da je novac bar djelomično iskorišten. Prevelika je to svota novca koje Sveučilište u Zagrebu okreće, redovito nameće svoja pravila ili pokušava promijeniti stara koja bi u biti studentima uglavnom odmogla, a ne pomogla u što kvalitetnijem i zanimljivijem studiranju. Da se provede anketa među studentima o viziji budućeg studiranja malo tko bi rekao da vjeruje da će se nekim pothvatima nešto i promijeniti. Možda je za to presudna činjenica da malo tko zna što se uistinu događa izvan studentskih klupa. Tek kad se pokrene pitanje školarina, javnost se počinje aktivirati, a tad i sami studenti postanu znatiželjniji. No dotad pitanja studenata i njihovih prava gotovo da i ne postoje. Kako onda nešto promijeniti kad se ni sami studenti ne mogu motivirati da se aktiviraju u studentske udruge i pokušaju nešto promijeniti?

Većina fakulteta je nakon studentskog veta koje je uloženo na odluku o povećanju školarina odlučilo nastaviti sa studijem kao dosada. Ipak, neki fakulteti odlučili su se za novi model kojim će se smanjiti broj studenata koji ne plaćaju studij, a raspodjela tko će plaćati koliko ovisit će o položenom prijemnom ispitu. Hoće li ovakav model ostvariti uspjehe ili ne, pokazat će naredne generacije. Ako se pokaže ispravnom odlukom,možda će se onda usvojiti na svim fakultetima tako da ljudi nakon upisa više neće biti zbunjeni što će biti sa sljedećom godinom i moraju li za svoje visoko obrazovanje izdvojiti još više nego što mogu.

Stigla je još jedna izborna godina .Ovogodišnji izbori za predstavnike Hrvatskog sabora, a time i biranje i postavljanje novog predsjednika Vlade bit će sigurno popraćeni milijunima utrošenih kuna u promidžbu, ljudima već poznatih političkih stranaka, koje ne nude ništa novo - priča je po svemu sudeći stara, obećanja su ista: smanjenje nezaposlenosti, ulazak u Europsku uniju, smanjenje deficita, oživljavanje gospodarstva i slično zaista izgledaju primamljivo. No je li njihovo navođenje jedino što ćemo od tih termina i ugledati? Ipak je teško sada dati odgovor na to.

Već početkom ove godine počeli su se osjećati ozbiljniji sukobi vladajuće stranke i opozicije te nadmetanja tko je bolji. Uvijek je to ista priča- mi smo napravili ovo, oni su nama ostavili ono i tako unedogled. A narod samo promatra, šuti, zna da se nešto krije iza brojnih spletki i da se svi sudionici izvan javnosti uglavnom druže, ali osjeća se nemoćnim da išta poduzme. Ionako će svi reći: Ma briga me, nikad se ništa nije promijenilo, pa zašto bi onda ova godina bila drugačija? Malo tko će razmisliti i shvatiti da je možda 2007. ona godina kad treba sjesti i pomno razmisliti i odlučiti što činiti i kako zajedno ostvariti bar neke od danih obećanja. Problem je taj što malo tko poznaje program stranaka i što gotovo većina ljudi samo pamti njihove propuste i pogreške. Zašto bi glavna dnevna vijest bila poboljšanje uvjeta u nekim zagrebačkim bolnicama ili obnavljanje KBC-a Rebro u koji su uloženi milijuni kuna kako bi cijeli projekt u konačnosti bio na svjetskoj razini i omogućio ispravnu njegu kad znamo da Sanader ima tako lijepe i skupe satove i treba pomno proučiti njegovu imovinsku karticu kako bi uvidjeli što još skriva u džepu? Zna se koja je vijest od ovih bila popraćena brojnim analizama i zadržala se nekoliko dana, jedino javnost ne zna tko je točno omogućio njezino plasiranje u medije.

Mediji su najzaslužniji za propagandu političkih stranaka i svih njihovih poteza. Oni nam posebice serviraju ono što bi moglo potencirati sukob dviju strana te time zaokupiti naše male ekrane i misli, ali i posvađati nas međusobno. Za svaku pogrešku stranka stoga mora na neki način platiti bili to HDZ ili SDP. Vrlo rijetko imamo priliku vidjeti predstavnike nekih drugih stranaka toliko istaknute i gurnute u prvi plan. Gotovo bi se čovjek zapitao postoji li neka druga opcija ili hrvatsku političku scenu čini dvostranački sustav? Sudeći po izbornim rezultatima, takva je situacija. Jedne izborne godine jedni, druge izborne godine drugi pobjeđuju i stvaraju koalicije. Možemo reći da otprilike znamo pobjednika nadolazećih izbora i prije nego što osvanu golemi plakati vrijedni milijune bačenih kuna. Rezultati anketa koje se već nekoliko tjedana provode uglavnom su vrlo slični i dvije „vodeće“ stranke imaju male razlike u budućim glasovima. No još je vremena do ključnog dana. Afere i sukobi će isplivati na površinu kad-tad u ovih nadolazećih par mjeseci. Treba samo čekati. Tko zna, možda će i afera privući veće zanimanja građana za političku scenu pa će ova 2007.uistinu davati neka nadanja. Sljedeći tjedni to će nam pokazati, a neke afere već su počele puniti stranice.
O tome sljedeći put...